Akida

Hadis Huzejfe

Ovo je . dio od 12 u serijalu Odgovori na šubhe (nejasnoće) suvremenika

Iz djela „El-iman inde-s-selefi“ šejha Muhammed ibn Mahmud Alu Hudajr

„Vjerovanje po shvatanju selefa“ : Odgovor na šubhe/nejasnoće suvremenika.

Huzejfe, radijjallahu anhu, prenosi od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je kazao: „Habat će se islam (nestajati) kao što se haba (cijepa, nestaje) odjeća, tako da se neće znati šta je post, šta je namaz, šta su obredi, a niti šta je sadaka (milostinja). Allah će dati da se u jednoj noći podigne Kur'an, tako da na zemlji neće ostati niti jedan ajet.
I ostat će skupina ljudi, oronuli čovjek i starica koji će govoriti: zatekli smo naše očeve na ovim riječima LA ILAHE ILLALLAH i mi ih isto tako govorimo…”
Tada reče Sileh (tabi'in) Huzejfi Ibn Jemanu: Šta im koristi izgovor riječi LA ILAHE ILLALLAH kada ne znaju za namaz, post, sadaku a niti za obrede?
Huzejfe radijjallahu anhu se okrenu od njega, zatim ovaj hadis ponovi tri puta, – i pri tome bi se svaki put okrenuo od njega-, a onda se prilikom trećeg puta okrenu ovom čovjeku i reče mu: „To će ih spasiti od vatre“, ponovivši ovo tri puta.“

(hadis bilježi ibn Madže pod brojem 4049., a Albani ga ocjenjuje sahihom)

Neki suvremenici dokazuju ovim hadisom, odnosno riječima Huzejfe r.a., da ostavljač namaza (ili drugih ruknova) nije nevjernikom, naprotiv da je spašen od vječnosti u vatri.

Odgovor se sadrži u tome da je ovaj hadis van predmeta rasprave. Naime, tačka razilaženja je po pitanju onoga ko ostavi vanjštinska djela nakon znanja o njihovoj obaveznosti i mogućnosti/sposobnosti da ih izvršava. S druge strane, onaj ko ne posjeduje znanje o obaveznosti namaza, zekata i(li) posta, i kao takav preseli, a bio je muslimanom koji govori la ilahe illellah, – pa takav je opravdan kao što na to ukazuju mnogi dokazi.

Kaže Ibn Tejmijje: „Mnogi ljudi odrastu u mjestima ili vremenima gdje nedostaju brojna poslanička znanja i spoznaje, tako da ne ostane niko ko prenosi ono čime je Allah poslao Svoga poslanika od Knjige i mudrosti. Otuda takav ne poznaje propise ko je Allah objavio Svome poslaniku, niti postoji onaj ko će mu iste dostaviti. Čovjek poput takvog nije nevjernikom usljed spomenutog neznanja. Zbog toga su se složili učenjaci da nije nevjernikom onaj ko odraste u nekoj provinciji daleko od učenih i vjernika, a bude novajlijom u islamu, pa kao takav porekne nešto od jasnih poznatih propisa vjere…“ (medžmu'u-l-fetava: 11/407)

Rekao je Ibn ‘Usejmin: „Ovu skupinu ljudi (spomenute u hadisu) je spasila od vatre riječ. Bili su opravdani u neizvršavanju obreda islama jer iste nisu poznavali. Zapravo, ono što su radili je vrhunac njihovog znanja i mogućnosti. Njihovo stanje sliči stanju onih koji su umrli prije nego su obredi islama propisani obaveznim, ili prije nego su bili u mogućnosti ih izvršavati, poput onoga ko umre nakon što izgovori šehadet a prije nego bude bio u mogućnosti da obavi neki od obreda vjere…“ (šerhu-l-mumti’: 2/32)

Iz gornjeg hadisa se takođe razumije da je kod generacije selefa ustanovljeno mišljenje o namazu bilo to da njegov ostavljač nije vjernikom. Naime, to se zaključuje iz pitanja koje je Sileh (tabi'in) uputio Huzejfi, kada ga negodujući i u čuđenju pita: „Šta im koristi izgovor riječi LA ILAHE ILLALLAH kada ne znaju za namaz, post, sadaku a niti za obrede?“

Dakle, ne postoji način kojim bi se opovrgao idžma'a (konsenzus) ashaba r.a. o nevjerstvu ostavljača namaza, čak ni ovim hadisom Huzejfe r.a. Drugim riječima, oponent je dužan donijeti vjerodostojnu predaju od makar jednog ashaba koji smatra da ostavljanje namaza nije nevjerstvo kada osoba ima znanje o tome, te je u mogućnosti i širini da to izvršava.