19. Zaklinjem se za tri stvari

Prenosi se od Ebu Kebšeh El-Enmarija radijellahu 'anhu da je rekao Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem : „Zaklinjem se za tri stvari (da su istina): Imetak Allahovog roba neće umanjiti sadaka, neće robu biti učinjena nepravda pa da na njoj osabura, a da mu Allah neće time povećati ponos, neće nijedan rob otvoriti vrata prosjačenja osim da će mu Allah otvoriti vrata siromaštva. Reći ću vam jedan govor, pa ga upamtite. Zaista dunjaluk pripada četvorici: robu kojeg je Allah opskrbio imetkom i znanjem, pa se on u tome boji svog Gospodara, održava rodbinsku vezu i preduzima, Allaha radi, ono što je obavezan u tome imetku. Ovakav je na najvećem stepenu; Robu kojem je Allah podario znanje, ali ne i imetak, pa on iskreno govori: da imam imetak radio bih (dobra djela) kao što radi taj i taj. Ovakav je iskrene namjere kao prvi, i nagrada im je ista; Robu kojem je Allah dao imetak, ali mu nije dao znanje, pa on troši svoj imetka bez znanja, ne boji se u tome svog Gospodara, niti održava rodbinsku vezu, niti preduzima ono što je obavezan prema Allahu u pogledu imetka. Ovaj je na najgorem stepenu; I robu kojem Allah nije podario ni imetak ni znanje, pa on govori: da imam imetak trošio bih ga (nerazumno) poput tog i tog. Ovaj je po namjeri poput prethodnog, pa su im grijeh i kazna isti.”  ¹

• Iz hadisa se zaključuje sljedeće: – Riječi Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem : „Zaklinjem se za tri stvari…“, te njegove riječi: „Reći ću vam jedan govor, pa ga upamtite“ su u cilju potvrde govora koji slijedi i ukazivanja na njegovu važnost, kao i podstreka na isto. Ovim se takođe ostvaruje i skretanje pažnje slušaoca na ono što će se reći; – Isto znači da onaj ko poziva na dobro treba da posjeduje u svom rječniku razne metode u govoru sa ljudima shodno njihovim karakteristikama. Drugim riječima, ne obraća se istim govorom građanstvu kao i seljanima, slabije obrazovanim kao i akademskoj populaciji itd;
• Riječi: „imetak Allahovog roba neće umanjiti sadaka…“ ukazuju na bereket zekata i dobrovoljne sadake;
• Riječi: „neće robu biti učinjena nepravda pa da na njoj osabura, a da mu Allah neće time povećati ponos“ svjedoče o vrijednosti sabura i veličini stepena koju imaju strpljivi;
• Da je strpljivo podnošenje nepravde od uzroka ponosa i dostojanstva;
• Da su pozivači u dobro najpreči ljudi za saburom, zapravo je to od uzroka snage njihovog poziva i utjecaja na druge;
• Da je lijep kraj za bogobojazne na dunjaluku time što će im se podariti ponos, a na ahiretu time što će se uzdići na velike stepene;
• Riječi: „neće nijedan rob otvoriti vrata prosjačenja osim da će mu Allah otvoriti vrata siromaštva“ govore da je upravo nedostatak sabura i podnošenja nekog iskušenja, te pohlepa za onime što je u rukama ljudi (od imetka) razlogom sveukupnog poniženja;
• Da su pozivači u dobro i učenjaci najpreči da budu daleko od toga da od drugih traže, a posebno ne od vlasti (ar. Selatine). Ovo iz razloga jer je u iskanju od drugih krnjavost i poniženje za samog čovjeka, te slabost u pozivu koji se upućuje drugima, a naročito kada se uputi direktno onima od kojih se traži neki imetak.
• U svemu prethodnom upotrebljena je riječ „abd“ što znači rob, tj. Allahov rob, da bi se naglasilo značenje robovanja Allahu u kojem je čovjek tokom djela pokornosti (poput spomenutih). Time se, – trebalo bi -, više postiže iskrenost u srcu kod ovakvih djela.
• Riječi : „Dunjaluk pripada četvorici…“ potvrđuju već rečeno u vezi metoda govora. Od toga je objašnjavanje određenog pitanja upotrebom broja, kategorije itd., kako bi onaj ko sluša lakše to zapamtio i razumio.
• Ovo znači da govornik treba voditi brigu da znanje dostavi ljudima na njima najjasniji način i metod;
• „Robu kojeg je Allah opskrbio imetkom i znanjem, pa se on u tome boji svog Gospodara, održava rodbinsku vezu i preduzima, Allaha radi, ono što je obavezan u tome imetku. Ovakav je na najvećem stepenu“. Slučaj ovakvog čovjeka kazuje da bereket u imetku neće postojati osim ako bude udjeljivao sa bitna dva uslova: znanje i bogobojaznost
• Ovo dalje upućuje na sljedeće: Ko preuzme upravljanje tuđim imetkom namjenjenim za dobrotvorne svrhe treba da se u pogledu istog boji Allaha Uzvišenog i raspoređuje taj imetak shodno svom šerijatskom znanju, – ako postupi tako, onda je u korist i njega i njih; ako, pak, ne bude tako činio, već se bude nemarno odnosio naspram toga, onda je grijeh samo na njega, a dobro djelo njima;
• Da se održavanje rodbinske veze povećava putem finansijskog pomaganja, kao otplata duga koju ima rodbina prema nekome, ili ispomoć u problemima života itd.;
• Da onaj ko poziva na dobro treba da bude prvi u narodu po održavanju rodbinske veze, jer je i to uzrokom prihvatanja njegova znanja i savjeta kod drugih;
• Riječi: „Robu kojem je Allah podario znanje, ali ne i imetak, pa on iskreno govori: da imam imetak radio bih (dobra djela) kao što radi taj i taj. Ovakav je iskrene namjere kao prvi, i nagrada im je ista“. Ovo ukazuje na vrijednost znanja, te veličinu iskrenosti u pukom priželjkivanju/razmišljanju o činjenju dobra;
• Isto je dokazom da je dozvoljenja tzv. gibtah, tj. vrsta „zavisti“ gdje čovjek priželjkuje tuđu poziciju (blagodati) kako bi i on činio dobra djela, pri čemu ne priželjkuje da isto nestane kod dotičnog;
• Ovo govori o prostranosti Allahovih blagodati i dobročinstva, jer je odredio da nagrada za iskreno priželjkivanje hajra bude kao i njegovo činjenje;
• Da bi trebao onaj ko traži znanje biti revnosan da se okoristi od učenjaka kako bi učestvovao u nagradi sa njima, – bez da se od njih išta umanji, – pa, i ako to ne postigne – biće nagrađen po svom nijjetu;
• Riječi: „Robu kojem je Allah dao imetak, ali mu nije dao znanje, pa on troši svoj imetka bez znanja, ne boji se u tome svog Gospodara, niti održava rodbinsku vezu, niti preduzima ono što je obavezan prema Allahu u pogledu imetka. Ovaj je na najgorem stepenu“. Iz primjera ovakvog se zaključuje sljedeće: Sve spomenuto u vezi prethodne dvojice važi suprotno kod zadnje dvojice, dakle: pogubnost neznanja, rasipništva, htijenja/priželjkivanja rasipništva itd…
• Ovo svjedoči i potpunost Allahove pravde i mudrosti, te da On Uzvišeni daje kome hoće iz Svog obilja, a uskraćuje kome hoće iz Svoje pravednosti, i da nikome ne čini nepravdu.