Čija je Bosna?

Sva zemlja i sve što je stvoreno pripada Allahu; On Zemlju daje u nasljedstvo kome On želi od Svojih robova.

Sa strane ljudskog namjesništva na ovoj Zemlji, nju svojataju jaki uzimajući je od slabih. Tako se sad nastoji i u Bosni.

Živimo u vremenu kada oni koji ne poznaju svoju historiju vrlo često bivaju prevareni, jer u današnjem sistemu dokaz puno ne znači, sve dok se laž može vješto upakovat u nešto primamljivo, te potpomoći snagom prisile, – onda to prolazi. A na nama ostaje da slijepo i nijemo gledamo kako se i ova zemlja otima od muslimana, a što se pravda raznoraznim gnusnim falsifikatima. Na žalost, ni mi u Bosni nismo daleko od sudbine muslimana Palestine, i to postaje iz dana u dan sve očitije.

Kroz višedecenijsku falsifikaciju historije u korist „bratstva i jedinstva“, mi se danas nalazimo u situaciji u kojoj smo prinuđeni da vjerujemo kako je Bosna prije dolaska Osmanlija bila pravoslavna, a da je Hercegovina tek jedna u nizu Hrvatskih zemalja. ¹ Zbog snage ove propagande javlja se obaveza da se objasni etnička pripadnost naroda koji je živio na prostoru Bosne prije Osmanlija.

Što se tiče antike, nema razilaženja da su na ovom prostoru živjeli Iliri, te da se tokom sedmog stoljeća naseljavaju Južni Slaveni koji polahko nadvladavaju Ilire, svojom brojnošću, ili pak namećući im svoju kulturu i jezik. Od dolaska Slavena pa nadalje, vidimo da dolazi do velike diferencijacije između  različitih historiografija. Uglavnom su one i previše tendenciozne i pokušavaju falsificiranjem historije postići ono što se nije postiglo vojnim putem kroz historiju.

Poznat je podatak da je najstariji historijski izvor koji spominje Bosnu kao zasebnu zemlju djelo Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća „De administrando imperio“ (O upravljanju carstvom), i isti treba proširiti ništa manje bitnom činjenicom koju, nešto kasnije pominje bizantski pisac Cinamos – da bosanski narod ima svoga vladara, običaje i zakone, te da se Bosna proteže od Drine koja joj je granica sa Srbijom. Ovo je veoma bitno, jer način života u stvari i predstavlja kulturu jednog naroda, i to je ono što ga definiše kao skupinu.

Četiri osnovna elementa na osnovu kojih razlikujemo različite narodne skupine su: pismo, jezik, religija, i kultura. Što se tiče religije, ranije je bilo govora u unikatnosti vjere koja je bila većinska vjera na prostoru Bosne do dolaska Osmanlija, sto se tiče pisma, znamo da se u Bosni opet koristilo posebno pismo – bosančica, a ovdje se potvrđuje zasebnost i kulture. ² Cinamos to objašnjava potpuno jasnim i nedvosmislenim riječima (opisujući pohod cara Manojla protiv Raške): ³  „Kad stiže blizu Save, odatle zaokrenu prema drugoj rijeci po imenu Drina koja izvire negdje odozgo, i odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije  potčinjena arhižupanu Srba nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja.“  Samim time je utvrđena politička neovisnost o Srbiji. U ovu svrhu služi i povelja Kulina bana koja je čak i stariji dokument, međutim ovaj izvor jasnije ukazuje na različitost naroda Bosne spram naroda okolnih  država.

Jedan od izuzetno opasnih pokušaja falsificiranja rane bosanske historije vezuje se za par povelja Bana Mateja Ninoslava (vladao od 1232-1250), koje su nastale 80-tak godina nakon pomenutog historijskog izvora čiji je autor Cinamos. Ono što je sporno u ovim poveljama, a što su sprski historičari iskoristiti u svoju korist je to što Matej u njima spominje Vlahe i Srbe. Pa su velikosrpski historičari požurili da za to kažu da je to svjedočanstvo i dokaz da su Dubrovčani Vlasi, a da su Bosnu u tome vremenu naseljavali Srbi. Međutim , kroz čitavu historiju srednjovjekovne Bosne, (a kako ćemo vidjeti i kasnije) termin Srbin ili Vlah za većinsko stanovništvo bio je nepoznat, i prije a i poslije Mateja, što bi onda ovu povelju ukoliko bi se tumačila na takav način odvelo u potpunu oprečnost sa ostalim historijskim izvorima. Takođe bi ih dovelo u kontradiktornost historijskim izvorima samih Dubrovčana koji jasno prave razliku izmedju Vlaha i Bošnjana. To dokazuje stalno prisustvo Vlaha (ne dominantnost), odnosno da su neki bitni etničko-konstitutivni faktor na ovom prostoru. Čak štaviše Desanka Kovačević-Kojić objašnjavajući prisustvo Vlaha kao zasebne etničke skupini u dubrovačkom zaleđu, navodi da su sklapali razorazne poslove o prevozu robe. Bitnost ove činjenice ležu u opovrgavanju tvrdnje da se u spomenutim, spornim poveljama Mateja Ninoslava pod pojmom Vlah misli na Dubrovčane, nego da su oni postojali, kao neznatni etnički element na ovome prostoru, bez vlastite države ili udjela u vlasti (kroz čitavu historiju su trgovci putovali u strane zemlje i bavili se trgovinom). ⁴

Dakle, pojam Vlah ne označava Dubrovčane, te ostaje upitno da li pojam Srbin označava stanovništvo Bosne. Odgovor na ovo je dvojak, a jedan ne isključuje drugi.

Tomislav Raukar u svojoj knjizi „Hrvatsko sredjovjekovlje“ u podnaslovu nazvano kao „Koliko razina pripadnosti?“ objašnjava da je pojam Bošnjanin i to najčešće u obliku „dobri Bošnane“ naziv za stanovništvo srednjovjekovne Bosne a da je termin Srbin ušao izvana u kancelariju (termin se odnosi na diplomatsku službu) za kratko vrijeme , jer se opet gubi kod slijedećih banova.  Krunoslav Draganović kaže da se u povelji navodi i TREĆA skupina ljudi pod riječima „moji kmeti i moji ljudi i moji vladalci“ a da su to upravo Bošnjaci, a da je moguće da je sam pisar bio Srbin pa da se tako potkrao ovaj naziv pri pisanju povelje. ⁵

Tokom narednog perioda, stvar je kristalno jasna. U povelji bana Stjepana II Kotromanića (vladao od 1326-1329.) navodi se „A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjane: tep'čija Radoslav i s brtaom knez Dabiša i…“ ⁶ Potom se isti naziv nastavlja i u 15. stoljeću do dolaska Osmanlija.

Tokom osmanske vlasti etnička pripadnost i nije nešto puno značila, jer je osmansko carstvo još u vremenu osvajanja Bosne bilo ogromna imperija, koja je zahvatila dva kontinenta i veliki broj različitih etničkih grupacija. Osmansko carstvo po svojoj prirodi je bilo vojno carstvo, svi pojedinci smatrali su se podanicima osmanskog carstva, dijelili su se na asker (vojno-administrativna lica) i raju (kmetove). Podjela na etničke skupine nije bila bitna, jer su se porezi (kao što su; harač, mukata, džizja..) i ostala prava koja su ostvarivana u osmanskom carstvu proizlazili iz vjerske pripadnosti i vojne hijerarhije, a nipošto etničke pripadnosti.  S time da jedno nije u potpunosti isključivalo drugo, to jeste ako je stanovnik bio nemusliman ne znači nužno da nije mogao biti vojnik, ili ako je bio musliman da je morao biti nešto više od kmeta. U putopisu Evlije Čelebije se spominju brojni kršćanski vojni redovi kao što su; vojnuci, martolosi, a bilo je kršćana koji su bili i spahije.

Pojam bošnjak  nije ižčezao za vrijeme osmanske uprave, samo on više nije bio prijeko potreban u životu pojedinaca. Tako na primjer naziv bošnjak nalazimo u poeziji Marka Marulića, hrvatskog pjesnika iz 16. stoljeća. Naziv poeme je  „Molitva suprotive Turkom“ u stihu: „Boj su bili p njimi Hrvati, Bošnjaci, Garci ter Latini, Sarbili ter Poljaci“, a budući da se govori o borbi protiv Osmanlija, te uzmajući u obzir druge etničke skupine koje su tu navedene, jasno se da zaključiti da se pojam Bošnjak koristi za naziv jednog naroda, te da pod tim pojmom ubrajaju i nemuslimani Bosne i Hercegovine. ⁷

Potom, od primjera upotrebe ovog termina možemo spomenuti kako Mehmedalija Bojić u svojoj knjizi navodeći za izvor pomenuti putopis navodi: „ Putopisac Evlija Čelebija,  koji je 1660-1661. godine putovao po Ugarskoj, u svojoj Sejahatnami (Putopisu) naveo da su stanovnici Kanjiže porijeklom Bošnjaci, da oni poznaju i po nekoliko jezika “između kojih je na prvom redu bosanski.“ ⁸ Potpuno istu činjenicu navodi i Muhammed Hadžijahić, ⁹ koji potom navodi i još impozantniju činjenicu, – da je ova stvar bila poznata i idejnom tvorcu komunizma, Karlu Marksu, koji je Bošnjake spomenuo kao južnoslavenski narod koji je „turciziran“ (prešao na islam), a za ovu tvrdnju pozvao se i na historijski izvor za ovu tvrdnju pod fusnotom broj 24.  ¹⁰

Članak nastavljen: Čija je Bosna, 2.dio