By Nakon 1990. godine nastaju efekti tržišnog fundamentalizma, tj. potpuni liberalizam tržišnih tokova od strane države. U društvenoj politici SAD-a već 70-ih godina prošlog vijeka, otvara se prostor privatizaciji državnih funkcija, tj. prodaji javnih funkcija privatnim licima (kompanijama, bankama). Rockfeler John je ovo podržavao 1973. godine naglašavajući neefikasnost, nesposobnost i sporost države.
Krećući se ovim pravcem izvršena je manipulacija svjetskih cijena nafte, smanjivanje stope rasta privrede i produktivnosti po stanovniku (GDP per capita), povećanje nezaposlenosti i visoka inflacija. Nova vizija državne politike je bila nazvana „neoliberalizam“. David Rockfeler, multimilioner SAD-a nagovorio je predsjednika SAD-a J. Cartera da imenuje P. Volckera, svog prijatelja za direktora Saveznih rezervi (privatna institucija koja je ovlaštena za regulaciju i kontrolu finansijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u.), da bi mogao podići kamatne stope za više od 300%. Tako je izazvao krizu u zemljama trećeg svijeta i porast cijena nafte, da bi potisnuli inflaciju iz sistema ekonomije SAD.
Državni dug SAD bio je 1980. godine 3.873 milijarde dolara, a nastavio je rasti sljdećih 10 godina (vladavina predsjednika Ronalda Regana) na 10.000 milijardi dolara (158% više). Socijalna struktura američkog društva se narušava na štetu Amerikanaca koji su ispod nivoa siromaštva (skoro 56 miliona ljudi 1988. godine), a u isto vrijeme raste realni dohodak za 32% najbogatijih Amerikanaca (vladavina Regana i Busha). Broj Amerikanaca bez zdravstvenog osiguranja je 37 miliona, a taj broj iznosio je 2009. godine preko 50 miliona stanovnika.
Kreditna kriza Trećeg svijeta izazvana je radikalnom politikom predsjednice Engleske vlade Margaret Tacher i predsjednika američkih Federalnih rezervi Paula Volkera. U junu 1978. godine teret kamata je prevaljen na zemlje trećeg svijeta, zato što su 1978. godine londonske kamatne stope narasle od 7% (1978.) na 20% (početkom 1980.). Ovo umanjuje izvoz iz zemalja trećeg svijeta, što je bila posljedica monetarne politike Velike Britanije i SAD u cilju izvlačenja monetarnih rezervi zemalja u razvoju (nadalje ZUR) odbijanjem uvoza roba. Da bi sistematično naplatile dugove ZUR-a, vodeće ekonomske banke u Londonu, New Yorku, Zurich-u, Frankfurtu i Tokiju obustavljaju kredite dužničkim zemljama u razvoju. Privatne banke su svoje kreditne rizike prebacivale na masu poreskih obveznika, ali su svu dobit privatizirale na sebe. Ronald Regan je postavio svog sina Donalda Regana za ministra finansija. On je naredio da MMF i banke razrade stroge uslove za svaku zemlju, da postave stroge uslove otplate kredita uz ponudu MMF-a, da odobri korištenje sredstava fonda kao neku vrstu „mrkve“ tim zemljama, tj. da provedu mjere kojima u zemlji mijenjaju stanje, da moraju kresati uvoz, smanjivati budžetski proračun industrijskim zemljama, a visokim troškovima onemogućiti uvoz naprednih tehnologija. Taj program MMF-a nazvan „Program strukturalne prilagodbe“, bio je prva faza, nakon čega slijedi sporazum sa bankama kreditorima o „restrukturiranju“ odnosno planu otplate duga inostranim bankama. Ovim mjerama sramotno je povećan dug ZUR-a, počev od 1982. godine kada je iznosio 839 milijardi dolara na preko 1.300 milijardi u 1987. Jednak proces rasta otplate odvijao se u Argentini, Brazilu, Venecueli i u većini zemalja Afrike, naročito u Egiptu, Zairu i Zambiji.
Prema podacija Svjetske banke u periodu 1980 – 1986. godine, skupina 109 zemalja u razvoju platila je kreditorima samo na ime kamata ukupno 326 milijardi dolara, što je sa otplatama glavnice duga iznosilo 658 milijardi dolara. Poslije 1986. godine ostalo je u obračunu 882 milijardi dolara duga. Tako se zemlje dužnici uhvaćene u klopku. Cilj je inobanaka da postignu kontrolu nad prirodnim bogatstvima – izvorima energenata (nafta, plin) i sirovina (rude).
(Autor: AhmedB)
Comments