Ahmed Šakir: Govor o munaficima ummeta

Ajeti od 59-og do  65-og ove sure1su ajeti jasnog značenja, izričitog izraza, ne traže dug komentar i ne podnose mogućnost igranja  u tumačenju – Allah nam u njima naređuje pokornost Njemu i pokornost Njegovom Poslaniku sallallahu 'alejhi ve sellem, te našim pretpostavljenim, tj. od muslimana, i naređuje nam da, kada se oko nečega sporimo i raziđemo, vratimo isto na Allahov sud u Njegovoj Knjizi, i sud Njegovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem u njegovom sunnetu. U vezi toga, Allah kaže (u prijevodu): „…ako u Allaha i onaj svijet vjerujete“ i   ispravno nas upućuje  na pokornost Njemu i Njegovom Poslaniku sallallahu 'alejhi ve sellem  u svim stvarima/poslovima ljudi  i onome čemu su ljudi izloženi od sporova, razilaženja i rasprava. Ovo je uslov za vjerovanje u Allaha i Sudnji dan. Kao što je rekao Hafiz ibn Kesir rahimehullah maločas 2 : „Ajet ukazuje da onaj ko  se ne sudi po Knjizi i sunnetu u stvarima spora, niti se vraća na ova dva izvora u tome – da takav nije vjernikom u Allaha i Sudnji dan. Zatim nam je Allah pokazao Svoj sud u pogledu onih koji tvrde da vjeruju u Njegovog Poslanika Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem, i ono što je njemu objavljeno, a zatim žele: „da se sude i parniče kod taguta, a naređeno im je da zanevjuruju u njega“. Pa im je presudio da su licemjeri, jer su, kada ih se pozivalo onome što je Allah objavio, i pozivalo Njegovom Poslaniku sallallahu 'alejhi ve sellem, okretali od toga totalno. A licemjerstvo/nifak je najgora vrsta nevjerstva.

Zatim nas Allah podučava da On nije poslao poslanike 'alejhimusselam bez svrhe, nego ih je poslao da im se ljudi, uz Allahovu dozvolu, pokoravaju.

A zatim se Gospodar naš zaklinje samim Sobom, Plemenitim, Svetim, da neće biti vjernici sve dok se ne budu sudili u svim svojim stvarima kod Njegovog Poslanika Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem, i dok ne budu bili zadovoljni Njegovim sudom, pokorni i ponizni tome, i ne budu nalazili u svojim dušama nikakvu bol zbog Njegove presude, i dok se potpuno ne predaju sa unutrašnjošću svojih srca Allahovom i sudu Njegovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, da se time ne pretvaraju i munafiče pred vjernicima, i da se ne pokoravaju u prihvatanju toga zbog moći vladara i sličnog (koji je presudio šerijatom). Naprotiv, nego da su zadovoljni time šta god susreli u tome od teškoće i problema. Zaista ljudi, ako to ne bi učinili, ne bi bili vjernici nikako, nego bi ušli u brojke nevjernika i munafika.

Pa pogledajte – o muslimani – u svim islamskim zemljama, ili zemljama koje se pripisuju islamu, na svim stranama Zemlje, u ono što su uradili s vama vaši „prosperitetni“ imperijalistički neprijatelji-okupatori kada su  sproveli nad muslimanima zabludjele zakone koji ruše svaki moral, edeb i sve religije, rimske paganske zakone koji nisu izgrađeni ni na kakvom vjerozakonu niti vjeri, već su izgrađeni na osnovama koje je postavio čovjek nevjernik, pagan, onaj koji je odbio da povjeruje u poslanika svog razdoblja – Isaa 'alejhisselam, i bio još uporan na svom mnogoboštvu, a mnogo je  grijeha, pokvarenosti i bestidnosti u kojem se nalazio. Radi se o Justinijanu, ocu svjetovnih zakona, onome koji je – kako to oni tvrde – postavio njihove temelje.

Onda je jedan od velikih ljudi Egipta, jedan od onih koji se nepravedno i lažno pripisuju islamu, ne stideći se, preveo pravne temelje ovog griješnika i mnogobošca, pa još ih je nazvao registrom (divanom) Justinijana, rugajući se i ismijavajući divan (pravni registar) imama Malika rahimehullah, jednu od enciklopedija islamskog prava zasnovanu na Kur’anu i sunnetu, enciklopediju koja se pripisuje imamu Medine, zemlje u koju se hidžra učinila. Pa pogledajte u vrhunac gluposti i apsurdnosti, čak krajnji bezobrazluk, nepoštivanje i bezobzirnost.

Ovi zakoni na koje su neprijatelji islama  primorali muslimane  su u svojoj suštini druga vjera3koju su učinili vjerom za muslimane4namjesto njihove čiste i uzvišene vjere, jer su muslimanima postavili za obavezno pokornost tim zakonima i posadili im u srca ljubav prema prema tim zakonima, smatranje njih svetim i pristrasnost njima. Ovo ide dotle da često poteku na jezicima i perima mnoge riječi, kao „posvećivanje5zakona“, „svetost sudstva“, „sveti prostor sudnice“, i slično tome od riječi kojima odbijaju opisati islamski zakon i mišljenja islamskih pravnika, nego to opisuju sa „nazadnost“, „konzervativnost“, „sveštenstvo“, „zakon džungle“ i slično tome što se vidi od zla u novinama, časopisima i suvremenim knjigama koje pišu sljedbenici ovih mnogobožaca.

Onda su poslije počeli da opisuju svjetovne zakone i njihovo izučavanje riječima „fikh-razumijevanje“, „fekih-pravnik“,  „tešri’u-zakonodavstvo“ i „mušerri’u-zakonodavac“, te druge izraze kojima islamska ulema opisuje šerijat i učenjake šerijata. Naginju i usuđuju se da balansiraju između islamske vjere i šerijata, naspram njihove nove izmišljene vjere.

Onda su zanegirali svoj islamski šerijat (jer su u osnovi tome pripadali) od svega (tj. da nigdje ne važi), i mnogi od njih su kazali nedvosmisleno u vezi brojnih šerijatskih propisa koji su izričito jasnog utemeljenja (u islamu) i jasne argumentacije (u Kur’anu i sunnetu), da ne odgovaraju ovom vremenu, i da su ta pravila propisana beduinskom a ne civilizovanom narodu, – pa zato nisu ispavni za ovo evropsko mnogobožačko razdoblje. Sve ovo su naročito izrazili u pogledu krivičnih odredbi koje su tekstom ajeta došle u Knjizi, i u vezi kazni koje su potvrđene sunnetom.

Pa vidiš čovjeka koji se pripisuje islamu i pridržava islama u vanjštini njegovih propisa, a opijeno mu srce ovim mnogobožačkim zakonima i izražava pristrasnost njima koliko ne izražava svojoj vjeri (islamu), čak se i trudi da bude čist od privrženosti islamu iz straha da ne bude optužen za konzervativnost i nazadnost. Zatim takav klanja kao što klanjaju muslimani, posti kao što poste muslimani, poneki obavi i hadždž kao što muslimani obavljaju hadždž. A kada se postavi da sprovodi zakon zbuni ga šejtan nove vjere, pa ustane njemu (zakonu) kao što lavovi ustanu da brane svoje potomstvo i teritoriju, i zanegira od svoje pameti sve što je znao od svoje vjere kojoj u osnovi pripada. I vidi da su mu ovi zakoni  priljepljeniji za srce i bliži duši. I ovo važi u vezi onoga među njima koji se pridržava vjere islama, a takvi su manjina. Na stranu od sebe većinu njih (koji se uopšte ne pridržavaju vjere)

Nama su kolonizatori odgojili od ove vrste ljudi slojeve i generacije, podojili ih mlijekom ovijeh zakona, toliko da se među njima pojavila grupa prefinjene kulture, široke spoznaje, u ovoj boji od nove vjere kojom su derogirali svoj šerijat. Briljirali su među njima genijalci kojima se ponose kao ljudima upućenim u svjetovne zakone u Evropi. Tako su među muslimanima nastale vođe nevjerstva, i toliko nije islam bio iskušan ni  u jednom periodu neznanja (muslimana) o vjeri kroz nekoliko stoljeća.

Tako je postala  ova nova vjera temeljnim pravilima pred kojim se sude muslimani  u većini islamskih zemalja i koje muslimani sprovode, svejedno da li se ova pravila podudarila ili razišla u nekim propisima sa šerijatom, – a sva (sekularistička pravila) su batil (tj. neosnovanost u vjeri) i izlazak (iz vjere) – jer ono što se od toga slaže sa šerijatom, ustvari se slučajno podudara a ne slijedeći šerijat niti iz pokornosti Allahovoj odredbi i naredbi Njegovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem.

Prijevod komentara Ahmeda Muhammeda Šakira rahimehullah na tefsir spomenutih ajeta iz djela „’umdetu-t-tefsir“ Hafiza Ibn Kesira rahimehullah; ‘Umdetu-t-tefsir, str. 534, 535.

Navigacija serijalom<< Kamata je zabranjena u svim svojim oblicimaIbn Hadžer: Govor o munaficima ummeta >>

  1. يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوٓا۟ أَطِيعُوا۟ ٱللَّهَ وَأَطِيعُوا۟ ٱلرَّسُولَ وَأُو۟لِى ٱلْأَمْرِ مِنكُمْ ۖ فَإِن تَنَٰزَعْتُمْ فِى شَىْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى ٱللَّهِ وَٱلرَّسُولِ إِن كُنتُمْ تُؤْمِنُونَ بِٱللَّهِ وَٱلْيَوْمِ ٱلْءَاخِرِ ۚ ذَٰلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلًا
    ٥٩
    أَلَمْ تَرَ إِلَى ٱلَّذِينَ يَزْعُمُونَ أَنَّهُمْ ءَامَنُوا۟ بِمَآ أُنزِلَ إِلَيْكَ وَمَآ أُنزِلَ مِن قَبْلِكَ يُرِيدُونَ أَن يَتَحَاكَمُوٓا۟ إِلَى ٱلطَّٰغُوتِ وَقَدْ أُمِرُوٓا۟ أَن يَكْفُرُوا۟ بِهِۦ وَيُرِيدُ ٱلشَّيْطَٰنُ أَن يُضِلَّهُمْ ضَلَٰلًۢا بَعِيدًا
    ٦٠
    وَإِذَا قِيلَ لَهُمْ تَعَالَوْا۟ إِلَىٰ مَآ أَنزَلَ ٱللَّهُ وَإِلَى ٱلرَّسُولِ رَأَيْتَ ٱلْمُنَٰفِقِينَ يَصُدُّونَ عَنكَ صُدُودًا
    ٦١
    فَكَيْفَ إِذَآ أَصَٰبَتْهُم مُّصِيبَةٌۢ بِمَا قَدَّمَتْ أَيْدِيهِمْ ثُمَّ جَآءُوكَ يَحْلِفُونَ بِٱللَّهِ إِنْ أَرَدْنَآ إِلَّآ إِحْسَٰنًا وَتَوْفِيقًا
    ٦٢
    أُو۟لَٰٓئِكَ ٱلَّذِينَ يَعْلَمُ ٱللَّهُ مَا فِى قُلُوبِهِمْ فَأَعْرِضْ عَنْهُمْ وَعِظْهُمْ وَقُل لَّهُمْ فِىٓ أَنفُسِهِمْ قَوْلًۢا بَلِيغًا
    ٦٣
    وَمَآ أَرْسَلْنَا مِن رَّسُولٍ إِلَّا لِيُطَاعَ بِإِذْنِ ٱللَّهِ ۚ وَلَوْ أَنَّهُمْ إِذ ظَّلَمُوٓا۟ أَنفُسَهُمْ جَآءُوكَ فَٱسْتَغْفَرُوا۟ ٱللَّهَ وَٱسْتَغْفَرَ لَهُمُ ٱلرَّسُولُ لَوَجَدُوا۟ ٱللَّهَ تَوَّابًا رَّحِيمًا
    ٦٤

    59
    O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.
    60
    Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred šejtanom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede.
    61
    Kad im se kaže: "Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!" – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.
    62
    A šta će tek biti kad ih, zbog djela ruku njihovih, pogodi kakva nesreća, pa ti dođu kunući se Allahom: "Mi smo samo htjeli da učinimo dobro i da bude sloge."
    63
    Allah dobro zna šta je u srcima njihovim, zato se ti ne obaziri na riječi njihove i posavjetuj ih, i reci im o njima ono što će ih dirnuti.
    64
    A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.

    An-Nisa, 59
    - 64

  2. str. 470, ‘umdetu-t-tefsir

  3. op.prev. Ahmed Muhammed Šakir rahimehullah primjenu i pokornost svjetovnim zakonima naziva vjerom. Allah najbolje zna, svaki sistem svjetovnih zakona, bio on socijalizam, demokratija ili drugo, je društveno-politički sistem, a ne vjera. S druge strane, posve je očito da su čin nevjerstva oni zakoni koji dozvoljavaju ono što je islamom jasno i jednoglasno zabranjeno, ili zabranjuju ono što je Kur’anom, sunnetom i konsenzusom dozvoljeno ili naređeno.

  4. op.prev. Ahmed Šakir ih naziva općenito muslimanima unatoč ovog iskušenja u kojem se muslimani i danas nalaze.

  5. op.prev. tj. određivanje tih zakona svetim.